O razbojnicima

Izlizana je, ali izgleda doista istinita tvrdnja kako u svijetu države imaju mafiju, samo da je kod nas slučaj kako mafija ima državu. Sveti Augustin će u svojem djelu O državi Božjoj (4,4)  ustvrditi da ukoliko iz kraljevstva (države) maknemo pravdu, nije li onda država jedna velika razbojnička družina?  „Jer što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva? Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele po uglavljenu zakonu. Ako pridolaskom velikog broja zdvojnika to zlo tako naraste te i mjesta zaposjedne, uspostavi svoje sjedište, osvoji gradove i podjarmi narode, onda sebi bjelodano prisvaja naziv kraljevstva, koje mu javno dodjeljuje ne umanjena pohlepa, nego pridodata nekaznenost.“

Promotrimo li događanja u našoj državi, ne ćemo naravno reći kako smo izvana podjarmljeni razbojnicima, ali nije li očito kako nama takva družina vlada? Nismo li se doista našli podjarmljeni u državi u kojoj postoji vođom upravljana skupina ljudi koji su međusobno povezani zajedničkim statutom, i u skladu sa svojim interesima koji su stavljeni iznad bilo kojeg zakona - interesom koji je njihov jedini zakon, dijele plijen u vidu raznih položaja i povlastica?

Problem nastaje što se ta skupina na vlasti održava prividom lažnog domoljublja i lažnog kršćanstva, pozivajući se na nekakve ranije zasluge ili zaslužne pojedince kao da bi te zasluge i pojedinci bili jamstvo njihova sadašnjeg „zaslužnog djelovanja“, a pri čemu veliki broj naroda u ovoj našoj kakvoj – takvoj demokraciji za njih glasa.

Ta interesna družina naravno da ne razumije u čemu je problem kad narodu kroz bezbožne zakone nameće izvitoperene ideje koje bi postale obrascem bezbožnog življenja budući da oni za narod i Boga ne mare, odnosno njima su i narod i vjera samo sredstvo za postizanje interesa. Oni su u biti skupina kojoj ništa nije sveto, grupa u kojoj vlada borba za veći zalogaj i sloga glede toga da se do plijena ipak dolazi zajednički, družina u kojoj predvodnik ucjenjuje ovisnike koji će čim on oslabi već iznaći između sebe vođu još goreg od prijašnjeg samo uz uvjet da im obeća da će slobodno moći i dalje druge porobljavati. To su prizemni ljudi koji teže za moći jer misle da ih ona izdiže, njima je bog trbuh, a novac ideal. Prodaju se jeftino misleći da su na cijeni, jer, kao što će reći jedan pisac za Judu – oni znaju cijenu svemu, ali vrijednost ničemu.

Može li onda država predvođena takvima biti samostalna, pravna, mudro upravljana te od drugih poštovana? Naravno da ne može. Kako će biti samostalna kad je u ropstvu drže tuđi robovi, kako pravedne zakone mogu donositi oni koji su bezakonici, kako mudro mogu upravljati državom oni koji su bezumnici, tko će poštovati državu koju vode oni koji nemaju časti, te kojima je horizontala jedina vertikala koju poznaju?

Rekao je netko kako zlo, naravno, uvijek proždire samo sebe i da je potrebno samo strpljenje da se takvo što dočeka. To je dakako istina, ali ukoliko to strpljenje ujedno prikriva kukavičluk i liniju manjeg otpora da se zlu pokuša stati na kraj da ne bi proždirući sebe i nas požderalo, onda nije zlo krivo već svi oni koji ništa ne poduzimaju. A to onda nije niti kršćanski niti domoljubno. I u takvom slučaju ne bismo se dakle od takvih razbojnika razlikovali u onom što je najbitnije.

Sljedeće razdoblje je tu da pokaže ili ne pokaže tu razliku…

p. Ivan Marija Tomić OP

Ezopova istanbulska basna

Kaže stara Ezopova basna kako je lovački pas ugrabio zeca te ga je s jedne strane grizao, a s druge oblizivao. Zec mu se obratio u muci: "Ili me ljubi ili me grizi - ili si mi prijatelj ili neprijatelj?" I zaključuje Ezop – vrlo nam je teško s prijateljem za kojeg ne znamo želi li nam dobro ili zlo. No, problem ovog Ezopova zaključka koji se meni ovdje nameće jest – što vrlo dobro znamo da se tu o prijateljstvu nije radilo i kako je jadni zec na kraju završio.

Upravo na istom tragu, rekao bih i kako se nešto slično zbiva i kod nas, gdje tobožnji demokršćani na vlasti, nas kakve-takve kršćane i Crkvu malo ližu, malo grizu, sve dok nas ne izruče svojim gazdama da od nas naprave zečji paprikaš.

I dok oni to čine, sve uz pobožne poze iz prvih klupa i ispred medijskih objektiva, bojim se da neki u Crkvi ili ne osjećaju onaj ugriz ili se pretvaraju da se radi samo o lizanju već mnogih rana koje su dotični u svom demokršćanskom pohodu na sve kršćansko i kršćane – učinili. 

Ako ćemo koristiti predznak kršćansko, a ne samo hrvatsko, jer se i dotični domaći vladari, a tuđi slugani, na to kad im odgovara pozivaju – onda je u kratkim crtama za ustanoviti kako u dvadeset godina (od dvadeset i osam neovisnih) vladanja demokršćana ostadoše uništeni kršćanski seljaci i sve pustija kršćanska sela po Slavoniji, opljačkane i uništene tvornice u kojima su kršćani radili, većinom su kršćanske žene te koje rade za minimalac nedjeljom po trgovinama, kršćani sve manje bivaju svoji na svome, a sad će nam i kršćansku djecu odgajati koalicijski partneri demokršćana na vlasti i to po metodama iz nekad kršćanskog grada Konstantinopola.

Ne znam komu još, i zašto i poradi čega od takvih vidljivih neprijatelja koje po djelima, a ne po pozama, lako može i slijepac prepoznati treba praviti nazovi-prijatelje? Trebalo bi konačno razotkriti i raskrstiti do kraja licemjerje takvih i pozvati ih na obraćenje ili im reći nek se maknu s mjesta koje im ne pripada. Isus nas je dobro naučio da ima prvih koji trebaju biti posljednji – jer su se za to ionako sami odlučili.

I kad smo već kod Gospodina – i Pilat je Isusu na suđenju pokušao u dijalogu objasniti da Isus ne zna što je istina. Kad je vidio da s Isusom baš i ne će ići tako lako, nakon što je oprao ruke, napisao je interpretativnu izjavu – i dao je prikucati Isusu ponad glave. Bio je to doista – vrhunac dijaloga.

Kako će izgledati vrhunac dijaloga s našim demokršćanskim Pilatima dok mi mislimo da nas ne grizu već ližu – vidjet ćemo. I to ne u tako dalekoj budućnosti.

p. Ivan M. Tomić OP