O demokršćanskim desetarima i komesarima

Ima jedna poznata anegdota o čovjeku koji se u odrasloj dobi odlučio krstiti. I tijekom obreda krštenja, na svećenikov upit: „Odričeš li se Sotone?“,  čovjek sav iznenađen i ljutit uzvikne: „Pa pope, jel ti to mene krstiš ili razvodiš?“

I ma koliko na prvi mah ta anegdota bila tragikomična, može se reći da je u srži istinita i nosi jednu bitnu poruku – poruku koju je povijest Crkve dokazala i dokazuje, a to je da istinski problem za Crkvu, a posljedično za čovječanstvo, nikad nisu bili oni izvan nje, već oni u njoj – oni koji su kršteni, ali se od đavolskih rabota nikad razveli nisu. Iz navedenog slijedi kako i danas nisu za razno raznu protunaravnu i protukršćansku ideologizaciju društva tolika opasnost oni koji takve dijabolične ideologije otvoreno zastupaju, koliko oni koji ih, kao vukovi u ovčjem ruhu, uvode u društvo pod maskom svoga kršćanskog imena, iza kojeg ne stoji ništa drugo do li prikrivanje vlastitih ili tuđih interesa koji nisu Božji, a samim tim niti za opće dobro čovjeka niti društva kao cjeline.

U političkom kontekstu, bilo u svijetu bilo u Hrvatskoj, najveću štetu ne čine „lijeve“ liberalno – socijalističko – komunističke opcije, već one koje se deklariraju demokršćanskima te kao takve implementiraju sve ono što nema veze niti s dobrom naroda niti s kršćanstvom. Može se reći da sve ono što oni „lijevi“ viču na sav glas kroz medijsku mašineriju, ovi nazovi – demokršćani provode jednostavnom mašinerijom podizanja ruku od strane svojih stranačkih poslušnika. 

Pri tom, naravno, oni nastoje i dalje ostaviti dojam demokršćanskog imena koje im jamči izborne glasove pa kroz razno razne kombinatorike, iza kojih se krije jednostavni pokušaj sjedenja na dvije stolice, oni s jedne strane ostvaruju svoje ciljeve, a s druge nastoje ostaviti dojam kako ništa lošeg i protukršćanskog ne čine. U tom svom nastojanju, ti lažni demokršćani ostvaruju zavidnu suradnju s onim otvorenim protukršćanskim strankama, udrugama i medijima jer u biti pušu u isti rog i provode istu ideologiju.

Vidljiv primjer takvog ponašanja možemo vidjeti u Njemačkoj u kojoj je nedavno, upravo zahvaljujući glasovima zastupnika tako zvane demokršćanske opcije, izglasan zakon kojim se ozakonjuju pseudobrakovi između osoba homoseksualne orijentacije. Dok su „zeleni“ i „socijaldemokrati“ pokrenuli inicijativu, zakon je izglasan jer im se pridružio velik broj „demokršćana“ kojima je, od strane stranačkog vodstva, ostavljena sloboda glasovanja po „vlastitom nahođenju“ odnosno „po savjesti“. Tako je, po onoj narodnoj, prividno ostao i vuk sit i ovce na broju.

No, ne trebamo ići u Njemačku (barem ne svi [sic!]) pa da vidimo kako se isti način političkog djelovanja događa i kod nas. Tako, nedavno, po istom modelu, „vrli demokršćani“ u Gradskoj skupštini Grada Zagreba izglasaše, zajedno sa svojim prividnim oponentima iz oporbe, Program rada Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba za 2018. godinu, a u kojem sve vrvi rodnom ideologijom. Da bi se, naravno, nastavilo dvostolično ili, još bolje, dvofoteljaško sjedenje, i tu se glasovalo „po savjesti“, ali dovoljno da bude izglasano. Jer – „kad se male ruke slože, sve se može, sve se može“.

Naravno, ne će sve stati na tome, i može se zaključiti kako se radi o uvertiri za jednako djelovanje iste „demokršćanske“ grupacije i na državnoj razini, kad dođu na red istorodne ideološke inicijative, od kojih je prva na redu, već uvelike poznata ratifikacija Istanbulske konvencije. Pod krinkom „slobode savjesti“ iza koje ne stoji glas Božji, već glas „stranačkog rukovodstva“, propast će i demokratsko i kršćansko, ali će „demokršćansko“ ostati.

Da ne bismo, naravno, otišli u poopćavanje, vjerojatno ima i onih koji iskreno djeluju po savjesti (ne ulazeći u ispravnu odgojenost iste), bilo glasanjem „za“ ili „protiv“ takvih ideoloških perverzija. No, iz toga bi se mogao izvesti zaključak da među onima koji glasaju „za“ imamo dvije grupe glasača – ali su obje bez obraza, jer se predstavljaju nečim što nisu, a jedna je uz to i beskičmenjačka jer joj je više stalo do položaja nego do ispravnog postupanja.

U poznatoj priči o partizanskom desetaru Nikoletini Bursaću koji svojoj majci objašnjava da nema Boga jer je tako rekao politički komesar, majka na kraju prihvaća taj vrhovni komesarski autoritet i kaže –„…nema ga. Izašla takva naredba, pa šta mu možeš.“, ali njena ranija argumentacija kako ga mora biti ne ostavlja ovog Ćopićevog junaka na miru pa on za sebe, da ga majka ne čuje, zaključuje – „E, nećemo tako, komesaru. Najprije ti meni imaš da objasniš i kako grmi, i otkud je postao čovjek i još trista čuda, pa kad ja to budem znao, lako će meni biti za boga. Moći ću onda i staroj objasniti, a i sam načisto biti jesi li mi ti o njemu istinu kazao ili nijesi.“

Problem pak ovih naših demokršćanskih  „desetara“ jest što im je politički komesar i „bog i savjest i majka“ pa im unatoč krštenju i kršćanskom imenu ne će smetati brak s đavolskim ideologijama.

I da zaključim s još jednim citatom iz navedene priče. Pita majka sina – „Pa ko će nam onda dati dragu kišu, kad boga nema?“ — „Neće niko. Šta će nam kiša?“ — nabusito odgovara mom­čina. — „Kad se oslobodimo, njive će se orati karakterom. Neće kiše ni trebati.“

Tko će orati naše, sve pustije, njive, ne znam, ali tomu sigurno ne će pomoći beskarakterni nazovi -demokršćani. No, za kišu se sigurno ne trebamo brinuti…

p. Ivan M. Tomić OP

Promicatelj za pravdu i mir Hrvatske dominikanske provincije