Prije dosta
godina, dok sam bio u osnovnoj školi, moja nastavnica povijesti, govoreći o
caru Franji Josipu i Bachovu apsolutizmu, ispričala je nama djeci i jednu anegdotu
koja govori kako to funkcionira odnos vlasti i naroda, odnosno kako to izgleda
kada vlast pomisli da je Bog i batina. Tako je, kaže ta anegdota, car Franjo nakon
što je uz pomoć svog prvog ministra Alexandera von Bacha uveo apsolutističku
vladavinu te počeo s represalijama, s vremena na vrijeme zvao Bacha da ga upita
kako narod na sve to regira. Svaki put kad bi Bacha upitao što radi narod, Bach
bi unezvjereno i nezadovoljno odgovorio – „Eno, viče i galami protiv svega.“,
na što bi se car još dublje zavalio u svoj carski naslonjač te ne skrivajući
smiješak prošao prstima kroz bradu i rekao – „Dobro je – steži im još remen.“
No, jednog dana, pred cara je došao ministar Bach i na carevo pitanje što radi
narod, samozadovoljno odgovorio – „Narod sad šuti.“, na što je car problijedio
i glasno uzviknuo – „Otpuštaj remen!“ . I nije prošlo dugo te je prošao taj
Bachov apsolutizam.
No,
kao što se i inače događa, povijest se svako malo ponovi i svako malo netko
pomisli da je mali car, mali bog i malo veća batina, te veliki prvi ministar.
Pa sve narodu steže remen, ali i uže oko vrata i misli da će vječno trajati ta
njegova tiranija. Što je još gore, nema mudrosti niti toliko da osluhne što to
narod misli i radi jer mu je do naroda stalo kao do lanjskoga snijega. I tako
mi u Hrvatskoj imamo vlast koja se može smjenjivati, ali je uvijek ista, jer je
vode uvijek isti samo mijenjaju lica, skupa odijela te, ukoliko je nužno, i
partijske knjižice, s jedinom razlikom što neki drže ruku na srcu, a neki u
džepu – ovisno gdje su novčanik stavili.
Ali
nije sve niti do njih, dosta je toga i do naroda – naroda koji još nikako da
nauči da se sve može kad se hoće pa i zbaciti onoga tko misli da se dobro u
fotelju uljuljkao drijemajući na državnim jaslama.
I
stoga, dok ovih dana traje skupljanje potpisa za referendumsku inicijativu „Narod
odlučuje“, dolaze do izražaja dvije stvari – s jedne strane se očituje kako su
najednom sve glave naše vlasti i oporbe pokazale da imaju jedan um i kako su
shvatili da ipak ima u narodu i onih koji misle svojom glavom, a s druge strane
da i narod ima ponovno priliku uzeti u svoje ruke svoje živote i vlast pa da
pokaže da se remen još nekako i može stezati, ali omča ne može.
Ovim
referendumskim skupljanjem glasova odlučuje se u konačnici ne naše danas i
sutra, već i prekosutra, i pokazuje tko je u biti istinski domoljub, a tko
prodana duša. No, isto tako i – tko je već ugušen pa se ne može prošetati i
dati svoj potpis.
Ovih
dana doista, ona šutljiva većina, šuti, ali i potpisuje. Jesi li se ti
potpisao?
p. Ivan Marija Tomić OP
Nema komentara:
Objavi komentar