Omča oko vrata

Prije dosta godina, dok sam bio u osnovnoj školi, moja nastavnica povijesti, govoreći o caru Franji Josipu i Bachovu apsolutizmu, ispričala je nama djeci i jednu anegdotu koja govori kako to funkcionira odnos vlasti i naroda, odnosno kako to izgleda kada vlast pomisli da je Bog i batina. Tako je, kaže ta anegdota, car Franjo nakon što je uz pomoć svog prvog ministra Alexandera von Bacha uveo apsolutističku vladavinu te počeo s represalijama, s vremena na vrijeme zvao Bacha da ga upita kako narod na sve to regira. Svaki put kad bi Bacha upitao što radi narod, Bach bi unezvjereno i nezadovoljno odgovorio – „Eno, viče i galami protiv svega.“, na što bi se car još dublje zavalio u svoj carski naslonjač te ne skrivajući smiješak prošao prstima kroz bradu i rekao – „Dobro je – steži im još remen.“ No, jednog dana, pred cara je došao ministar Bach i na carevo pitanje što radi narod, samozadovoljno odgovorio – „Narod sad šuti.“, na što je car problijedio i glasno uzviknuo – „Otpuštaj remen!“ . I nije prošlo dugo te je prošao taj Bachov apsolutizam.

                No, kao što se i inače događa, povijest se svako malo ponovi i svako malo netko pomisli da je mali car, mali bog i malo veća batina, te veliki prvi ministar. Pa sve narodu steže remen, ali i uže oko vrata i misli da će vječno trajati ta njegova tiranija. Što je još gore, nema mudrosti niti toliko da osluhne što to narod misli i radi jer mu je do naroda stalo kao do lanjskoga snijega. I tako mi u Hrvatskoj imamo vlast koja se može smjenjivati, ali je uvijek ista, jer je vode uvijek isti samo mijenjaju lica, skupa odijela te, ukoliko je nužno, i partijske knjižice, s jedinom razlikom što neki drže ruku na srcu, a neki u džepu – ovisno gdje su novčanik stavili.

                Ali nije sve niti do njih, dosta je toga i do naroda – naroda koji još nikako da nauči da se sve može kad se hoće pa i zbaciti onoga tko misli da se dobro u fotelju uljuljkao drijemajući na državnim jaslama. 

                I stoga, dok ovih dana traje skupljanje potpisa za referendumsku inicijativu „Narod odlučuje“, dolaze do izražaja dvije stvari – s jedne strane se očituje kako su najednom sve glave naše vlasti i oporbe pokazale da imaju jedan um i kako su shvatili da ipak ima u narodu i onih koji misle svojom glavom, a s druge strane da i narod ima ponovno priliku uzeti u svoje ruke svoje živote i vlast pa da pokaže da se remen još nekako i može stezati, ali omča ne može.

                Ovim referendumskim skupljanjem glasova odlučuje se u konačnici ne naše danas i sutra, već i prekosutra, i pokazuje tko je u biti istinski domoljub, a tko prodana duša. No, isto tako i – tko je već ugušen pa se ne može prošetati i dati svoj potpis. 

                Ovih dana doista, ona šutljiva većina, šuti, ali i potpisuje. Jesi li se ti potpisao?

p. Ivan Marija Tomić OP

O razbojnicima

Izlizana je, ali izgleda doista istinita tvrdnja kako u svijetu države imaju mafiju, samo da je kod nas slučaj kako mafija ima državu. Sveti Augustin će u svojem djelu O državi Božjoj (4,4)  ustvrditi da ukoliko iz kraljevstva (države) maknemo pravdu, nije li onda država jedna velika razbojnička družina?  „Jer što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva? Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele po uglavljenu zakonu. Ako pridolaskom velikog broja zdvojnika to zlo tako naraste te i mjesta zaposjedne, uspostavi svoje sjedište, osvoji gradove i podjarmi narode, onda sebi bjelodano prisvaja naziv kraljevstva, koje mu javno dodjeljuje ne umanjena pohlepa, nego pridodata nekaznenost.“

Promotrimo li događanja u našoj državi, ne ćemo naravno reći kako smo izvana podjarmljeni razbojnicima, ali nije li očito kako nama takva družina vlada? Nismo li se doista našli podjarmljeni u državi u kojoj postoji vođom upravljana skupina ljudi koji su međusobno povezani zajedničkim statutom, i u skladu sa svojim interesima koji su stavljeni iznad bilo kojeg zakona - interesom koji je njihov jedini zakon, dijele plijen u vidu raznih položaja i povlastica?

Problem nastaje što se ta skupina na vlasti održava prividom lažnog domoljublja i lažnog kršćanstva, pozivajući se na nekakve ranije zasluge ili zaslužne pojedince kao da bi te zasluge i pojedinci bili jamstvo njihova sadašnjeg „zaslužnog djelovanja“, a pri čemu veliki broj naroda u ovoj našoj kakvoj – takvoj demokraciji za njih glasa.

Ta interesna družina naravno da ne razumije u čemu je problem kad narodu kroz bezbožne zakone nameće izvitoperene ideje koje bi postale obrascem bezbožnog življenja budući da oni za narod i Boga ne mare, odnosno njima su i narod i vjera samo sredstvo za postizanje interesa. Oni su u biti skupina kojoj ništa nije sveto, grupa u kojoj vlada borba za veći zalogaj i sloga glede toga da se do plijena ipak dolazi zajednički, družina u kojoj predvodnik ucjenjuje ovisnike koji će čim on oslabi već iznaći između sebe vođu još goreg od prijašnjeg samo uz uvjet da im obeća da će slobodno moći i dalje druge porobljavati. To su prizemni ljudi koji teže za moći jer misle da ih ona izdiže, njima je bog trbuh, a novac ideal. Prodaju se jeftino misleći da su na cijeni, jer, kao što će reći jedan pisac za Judu – oni znaju cijenu svemu, ali vrijednost ničemu.

Može li onda država predvođena takvima biti samostalna, pravna, mudro upravljana te od drugih poštovana? Naravno da ne može. Kako će biti samostalna kad je u ropstvu drže tuđi robovi, kako pravedne zakone mogu donositi oni koji su bezakonici, kako mudro mogu upravljati državom oni koji su bezumnici, tko će poštovati državu koju vode oni koji nemaju časti, te kojima je horizontala jedina vertikala koju poznaju?

Rekao je netko kako zlo, naravno, uvijek proždire samo sebe i da je potrebno samo strpljenje da se takvo što dočeka. To je dakako istina, ali ukoliko to strpljenje ujedno prikriva kukavičluk i liniju manjeg otpora da se zlu pokuša stati na kraj da ne bi proždirući sebe i nas požderalo, onda nije zlo krivo već svi oni koji ništa ne poduzimaju. A to onda nije niti kršćanski niti domoljubno. I u takvom slučaju ne bismo se dakle od takvih razbojnika razlikovali u onom što je najbitnije.

Sljedeće razdoblje je tu da pokaže ili ne pokaže tu razliku…

p. Ivan Marija Tomić OP

Ezopova istanbulska basna

Kaže stara Ezopova basna kako je lovački pas ugrabio zeca te ga je s jedne strane grizao, a s druge oblizivao. Zec mu se obratio u muci: "Ili me ljubi ili me grizi - ili si mi prijatelj ili neprijatelj?" I zaključuje Ezop – vrlo nam je teško s prijateljem za kojeg ne znamo želi li nam dobro ili zlo. No, problem ovog Ezopova zaključka koji se meni ovdje nameće jest – što vrlo dobro znamo da se tu o prijateljstvu nije radilo i kako je jadni zec na kraju završio.

Upravo na istom tragu, rekao bih i kako se nešto slično zbiva i kod nas, gdje tobožnji demokršćani na vlasti, nas kakve-takve kršćane i Crkvu malo ližu, malo grizu, sve dok nas ne izruče svojim gazdama da od nas naprave zečji paprikaš.

I dok oni to čine, sve uz pobožne poze iz prvih klupa i ispred medijskih objektiva, bojim se da neki u Crkvi ili ne osjećaju onaj ugriz ili se pretvaraju da se radi samo o lizanju već mnogih rana koje su dotični u svom demokršćanskom pohodu na sve kršćansko i kršćane – učinili. 

Ako ćemo koristiti predznak kršćansko, a ne samo hrvatsko, jer se i dotični domaći vladari, a tuđi slugani, na to kad im odgovara pozivaju – onda je u kratkim crtama za ustanoviti kako u dvadeset godina (od dvadeset i osam neovisnih) vladanja demokršćana ostadoše uništeni kršćanski seljaci i sve pustija kršćanska sela po Slavoniji, opljačkane i uništene tvornice u kojima su kršćani radili, većinom su kršćanske žene te koje rade za minimalac nedjeljom po trgovinama, kršćani sve manje bivaju svoji na svome, a sad će nam i kršćansku djecu odgajati koalicijski partneri demokršćana na vlasti i to po metodama iz nekad kršćanskog grada Konstantinopola.

Ne znam komu još, i zašto i poradi čega od takvih vidljivih neprijatelja koje po djelima, a ne po pozama, lako može i slijepac prepoznati treba praviti nazovi-prijatelje? Trebalo bi konačno razotkriti i raskrstiti do kraja licemjerje takvih i pozvati ih na obraćenje ili im reći nek se maknu s mjesta koje im ne pripada. Isus nas je dobro naučio da ima prvih koji trebaju biti posljednji – jer su se za to ionako sami odlučili.

I kad smo već kod Gospodina – i Pilat je Isusu na suđenju pokušao u dijalogu objasniti da Isus ne zna što je istina. Kad je vidio da s Isusom baš i ne će ići tako lako, nakon što je oprao ruke, napisao je interpretativnu izjavu – i dao je prikucati Isusu ponad glave. Bio je to doista – vrhunac dijaloga.

Kako će izgledati vrhunac dijaloga s našim demokršćanskim Pilatima dok mi mislimo da nas ne grizu već ližu – vidjet ćemo. I to ne u tako dalekoj budućnosti.

p. Ivan M. Tomić OP

HDZ-ov stoti „majmun“

Poznata je priča o istraživanju japanskih znanstvenika koje je provedeno 50-ih godina prošlog stoljeća, a završilo je znanstvenom teorijom o „stotom majmunu“. Naime, na jednom otoku majmuni su voljeli jesti slatki krumpir koji su im znanstvenici davali. No, u svrhu istraživanja, znanstvenici su počeli krumpir, prije nego ga daju majmunima, umiješati u neku gorku smjesu. Ipak, majmuni nisu odustajali jesti isti, iako je sad bio neukusan. No, tada je jedan majmun počeo krumpir prati u potoku te je ponovno bio ukusan. Postupno je taj majmun počeo i drugim majmunima pokazivati svoje otkriće i to je išlo do tog da su na kraju svi majmuni na otoku prvo prali krumpir, a onda ga jeli. No, ono što je zaprepastilo znanstvenike, bilo je otkriće da su u tom trenutku, iako s njima nepovezani, i majmuni na drugim otocima počeli prati krumpir. Dogodio se „skok“ u ponašanju majmuna i najednom svi su bili „prosvijetljeni". Znanstvenici su tad iznijeli teoriju o „stotom majmunu“ koja kaže da kad se u nekoj grupaciji osvijesti „stoti majmun“ onda se osvijesti i cijela populacija.

            Promatrajući događaje glede izglasavanja Istanbulske konvencije mogla bi se povući paralela kako se nešto slično događa i u stranci na vlasti – HDZ-u. Naime, kad je „prosvijetljeni“ predsjednik uvidio da u stranci ima dosta članova koji Konvenciju ne razumiju onako kako je on razumije, počeo je raditi na prosvjetljivanju članova. Kao u gore navedenom primjeru, kao da je počeo smatrati da svi u njegovoj stranci moraju shvatiti kako je Instanbulska konvencija jako ukusna kad on objasni kako je valja ispravno tumačiti. Kao da je uvaženi premijer i predsjednik najednom pomislio da, ako probije kritičnu masu i uvjeri svoga „stotog majmuna“ kako se radi o nečem pozitivnom i progresivnom, i sav će narod u toj majmunskoj epopeji pozdraviti svoga prosvjetitelja, te ukusno konzumirati ono što mu se daje da probavi.

            Jer, ako se u obzir uzme kako se premijer postavio za glavnog tumača, a i oni koji ga slijede počeli nuditi da će i sav narod urazumiti i naučiti kako se nešto čita, a izgleda, poslije protesta na Trgu, i zbraja, onda nije čudno za zaključiti kako dotični ne traži samo „stotog majmuna“ u svojoj stranci, već i sve nas „neprosvijetljene“ uzima za majmune. Jer, što to znaju neprosvijetljeni akademici, biskupi, profesori, visoko obrazovani i svi ostali koji znaju čitati, ako ne znaju ono što zna naš prvi prosvijetljeni ministar i njegovi prosvijetljeni podizači ruku? Ne znaju ništa. I tako se sve u nizu dižu u zrak ruke naših vrlih HDZ-ovaca jer tko ruku ne digne, nije prosvijetljen. A u tom slučaju ljulja mu se grana na kojoj sjedi.

            Problem koji, naravno, nastaje jest taj što se ovaj narod baš i ne slaže s takvom znanstvenom metodom, jer ako je "znanost" da se muškarac može smatrati ženom, a žena muškarcem, onda "znanost" i o tom majmunskom poslu nije baš lako probavljiva. Jer zna narod, da je dosta drugova nekad tvrdilo da su svi nastali od majmuna, dok nisu počeli popunjavati prve redove u crkvama udarajući se u domoljubna demokršćanska prsa i odbacujući teoriju o majmunima. No, tko zna, možda je i to bila neka kriza rodnog identiteta…

            U svakom slučaju, bojim se da premijer još ne shvaća da makar našao u svojoj stranci toga svog „stotog majmuna“, od ovog naroda majmune ne će više praviti. I to mu je trebao pokazati i današnji prosvjed, a i neki drugi skori prosvjedi i akcije. Rekao bi Stjepan Radić  -„Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu. Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili.“

            No, tko zna, može li takvo prosvijetljenje u shvaćanju doživjeti oni koji su, po riječima dr. Ante Starčevića takva „vrsta ljudi koji se prodaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu daju Hrvatsku u nametak; vrsta ljudi, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdjelu krumpira…“

p. Ivan Marija Tomić OP