HDZ-ov stoti „majmun“

Poznata je priča o istraživanju japanskih znanstvenika koje je provedeno 50-ih godina prošlog stoljeća, a završilo je znanstvenom teorijom o „stotom majmunu“. Naime, na jednom otoku majmuni su voljeli jesti slatki krumpir koji su im znanstvenici davali. No, u svrhu istraživanja, znanstvenici su počeli krumpir, prije nego ga daju majmunima, umiješati u neku gorku smjesu. Ipak, majmuni nisu odustajali jesti isti, iako je sad bio neukusan. No, tada je jedan majmun počeo krumpir prati u potoku te je ponovno bio ukusan. Postupno je taj majmun počeo i drugim majmunima pokazivati svoje otkriće i to je išlo do tog da su na kraju svi majmuni na otoku prvo prali krumpir, a onda ga jeli. No, ono što je zaprepastilo znanstvenike, bilo je otkriće da su u tom trenutku, iako s njima nepovezani, i majmuni na drugim otocima počeli prati krumpir. Dogodio se „skok“ u ponašanju majmuna i najednom svi su bili „prosvijetljeni". Znanstvenici su tad iznijeli teoriju o „stotom majmunu“ koja kaže da kad se u nekoj grupaciji osvijesti „stoti majmun“ onda se osvijesti i cijela populacija.

            Promatrajući događaje glede izglasavanja Istanbulske konvencije mogla bi se povući paralela kako se nešto slično događa i u stranci na vlasti – HDZ-u. Naime, kad je „prosvijetljeni“ predsjednik uvidio da u stranci ima dosta članova koji Konvenciju ne razumiju onako kako je on razumije, počeo je raditi na prosvjetljivanju članova. Kao u gore navedenom primjeru, kao da je počeo smatrati da svi u njegovoj stranci moraju shvatiti kako je Instanbulska konvencija jako ukusna kad on objasni kako je valja ispravno tumačiti. Kao da je uvaženi premijer i predsjednik najednom pomislio da, ako probije kritičnu masu i uvjeri svoga „stotog majmuna“ kako se radi o nečem pozitivnom i progresivnom, i sav će narod u toj majmunskoj epopeji pozdraviti svoga prosvjetitelja, te ukusno konzumirati ono što mu se daje da probavi.

            Jer, ako se u obzir uzme kako se premijer postavio za glavnog tumača, a i oni koji ga slijede počeli nuditi da će i sav narod urazumiti i naučiti kako se nešto čita, a izgleda, poslije protesta na Trgu, i zbraja, onda nije čudno za zaključiti kako dotični ne traži samo „stotog majmuna“ u svojoj stranci, već i sve nas „neprosvijetljene“ uzima za majmune. Jer, što to znaju neprosvijetljeni akademici, biskupi, profesori, visoko obrazovani i svi ostali koji znaju čitati, ako ne znaju ono što zna naš prvi prosvijetljeni ministar i njegovi prosvijetljeni podizači ruku? Ne znaju ništa. I tako se sve u nizu dižu u zrak ruke naših vrlih HDZ-ovaca jer tko ruku ne digne, nije prosvijetljen. A u tom slučaju ljulja mu se grana na kojoj sjedi.

            Problem koji, naravno, nastaje jest taj što se ovaj narod baš i ne slaže s takvom znanstvenom metodom, jer ako je "znanost" da se muškarac može smatrati ženom, a žena muškarcem, onda "znanost" i o tom majmunskom poslu nije baš lako probavljiva. Jer zna narod, da je dosta drugova nekad tvrdilo da su svi nastali od majmuna, dok nisu počeli popunjavati prve redove u crkvama udarajući se u domoljubna demokršćanska prsa i odbacujući teoriju o majmunima. No, tko zna, možda je i to bila neka kriza rodnog identiteta…

            U svakom slučaju, bojim se da premijer još ne shvaća da makar našao u svojoj stranci toga svog „stotog majmuna“, od ovog naroda majmune ne će više praviti. I to mu je trebao pokazati i današnji prosvjed, a i neki drugi skori prosvjedi i akcije. Rekao bi Stjepan Radić  -„Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu. Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili.“

            No, tko zna, može li takvo prosvijetljenje u shvaćanju doživjeti oni koji su, po riječima dr. Ante Starčevića takva „vrsta ljudi koji se prodaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu daju Hrvatsku u nametak; vrsta ljudi, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdjelu krumpira…“

p. Ivan Marija Tomić OP

           

O demokršćanskim desetarima i komesarima

Ima jedna poznata anegdota o čovjeku koji se u odrasloj dobi odlučio krstiti. I tijekom obreda krštenja, na svećenikov upit: „Odričeš li se Sotone?“,  čovjek sav iznenađen i ljutit uzvikne: „Pa pope, jel ti to mene krstiš ili razvodiš?“

I ma koliko na prvi mah ta anegdota bila tragikomična, može se reći da je u srži istinita i nosi jednu bitnu poruku – poruku koju je povijest Crkve dokazala i dokazuje, a to je da istinski problem za Crkvu, a posljedično za čovječanstvo, nikad nisu bili oni izvan nje, već oni u njoj – oni koji su kršteni, ali se od đavolskih rabota nikad razveli nisu. Iz navedenog slijedi kako i danas nisu za razno raznu protunaravnu i protukršćansku ideologizaciju društva tolika opasnost oni koji takve dijabolične ideologije otvoreno zastupaju, koliko oni koji ih, kao vukovi u ovčjem ruhu, uvode u društvo pod maskom svoga kršćanskog imena, iza kojeg ne stoji ništa drugo do li prikrivanje vlastitih ili tuđih interesa koji nisu Božji, a samim tim niti za opće dobro čovjeka niti društva kao cjeline.

U političkom kontekstu, bilo u svijetu bilo u Hrvatskoj, najveću štetu ne čine „lijeve“ liberalno – socijalističko – komunističke opcije, već one koje se deklariraju demokršćanskima te kao takve implementiraju sve ono što nema veze niti s dobrom naroda niti s kršćanstvom. Može se reći da sve ono što oni „lijevi“ viču na sav glas kroz medijsku mašineriju, ovi nazovi – demokršćani provode jednostavnom mašinerijom podizanja ruku od strane svojih stranačkih poslušnika. 

Pri tom, naravno, oni nastoje i dalje ostaviti dojam demokršćanskog imena koje im jamči izborne glasove pa kroz razno razne kombinatorike, iza kojih se krije jednostavni pokušaj sjedenja na dvije stolice, oni s jedne strane ostvaruju svoje ciljeve, a s druge nastoje ostaviti dojam kako ništa lošeg i protukršćanskog ne čine. U tom svom nastojanju, ti lažni demokršćani ostvaruju zavidnu suradnju s onim otvorenim protukršćanskim strankama, udrugama i medijima jer u biti pušu u isti rog i provode istu ideologiju.

Vidljiv primjer takvog ponašanja možemo vidjeti u Njemačkoj u kojoj je nedavno, upravo zahvaljujući glasovima zastupnika tako zvane demokršćanske opcije, izglasan zakon kojim se ozakonjuju pseudobrakovi između osoba homoseksualne orijentacije. Dok su „zeleni“ i „socijaldemokrati“ pokrenuli inicijativu, zakon je izglasan jer im se pridružio velik broj „demokršćana“ kojima je, od strane stranačkog vodstva, ostavljena sloboda glasovanja po „vlastitom nahođenju“ odnosno „po savjesti“. Tako je, po onoj narodnoj, prividno ostao i vuk sit i ovce na broju.

No, ne trebamo ići u Njemačku (barem ne svi [sic!]) pa da vidimo kako se isti način političkog djelovanja događa i kod nas. Tako, nedavno, po istom modelu, „vrli demokršćani“ u Gradskoj skupštini Grada Zagreba izglasaše, zajedno sa svojim prividnim oponentima iz oporbe, Program rada Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba za 2018. godinu, a u kojem sve vrvi rodnom ideologijom. Da bi se, naravno, nastavilo dvostolično ili, još bolje, dvofoteljaško sjedenje, i tu se glasovalo „po savjesti“, ali dovoljno da bude izglasano. Jer – „kad se male ruke slože, sve se može, sve se može“.

Naravno, ne će sve stati na tome, i može se zaključiti kako se radi o uvertiri za jednako djelovanje iste „demokršćanske“ grupacije i na državnoj razini, kad dođu na red istorodne ideološke inicijative, od kojih je prva na redu, već uvelike poznata ratifikacija Istanbulske konvencije. Pod krinkom „slobode savjesti“ iza koje ne stoji glas Božji, već glas „stranačkog rukovodstva“, propast će i demokratsko i kršćansko, ali će „demokršćansko“ ostati.

Da ne bismo, naravno, otišli u poopćavanje, vjerojatno ima i onih koji iskreno djeluju po savjesti (ne ulazeći u ispravnu odgojenost iste), bilo glasanjem „za“ ili „protiv“ takvih ideoloških perverzija. No, iz toga bi se mogao izvesti zaključak da među onima koji glasaju „za“ imamo dvije grupe glasača – ali su obje bez obraza, jer se predstavljaju nečim što nisu, a jedna je uz to i beskičmenjačka jer joj je više stalo do položaja nego do ispravnog postupanja.

U poznatoj priči o partizanskom desetaru Nikoletini Bursaću koji svojoj majci objašnjava da nema Boga jer je tako rekao politički komesar, majka na kraju prihvaća taj vrhovni komesarski autoritet i kaže –„…nema ga. Izašla takva naredba, pa šta mu možeš.“, ali njena ranija argumentacija kako ga mora biti ne ostavlja ovog Ćopićevog junaka na miru pa on za sebe, da ga majka ne čuje, zaključuje – „E, nećemo tako, komesaru. Najprije ti meni imaš da objasniš i kako grmi, i otkud je postao čovjek i još trista čuda, pa kad ja to budem znao, lako će meni biti za boga. Moći ću onda i staroj objasniti, a i sam načisto biti jesi li mi ti o njemu istinu kazao ili nijesi.“

Problem pak ovih naših demokršćanskih  „desetara“ jest što im je politički komesar i „bog i savjest i majka“ pa im unatoč krštenju i kršćanskom imenu ne će smetati brak s đavolskim ideologijama.

I da zaključim s još jednim citatom iz navedene priče. Pita majka sina – „Pa ko će nam onda dati dragu kišu, kad boga nema?“ — „Neće niko. Šta će nam kiša?“ — nabusito odgovara mom­čina. — „Kad se oslobodimo, njive će se orati karakterom. Neće kiše ni trebati.“

Tko će orati naše, sve pustije, njive, ne znam, ali tomu sigurno ne će pomoći beskarakterni nazovi -demokršćani. No, za kišu se sigurno ne trebamo brinuti…

p. Ivan M. Tomić OP

Promicatelj za pravdu i mir Hrvatske dominikanske provincije